Thursday, February 28, 2013

Spaljivanje svih sunaca


Nije to tako trebalo da bude. Nije, ali dani kad su oni sami pleli svoju sudbinu su odavno prošli. Oni su u mrežu sudbine upali kao mušice, ali nisu planirali da čekaju da ih pauk proguta. Došli su do ovde. Neće se vraćati. Neće se osvrtati. Vatrom su spalili sećanja, detinjstvo, dom, i sad je ona bila jedini pokazatelj da su imali nešto i pre.
            A ona... Ona je gorela sama za sebe, ali se videlo da nikad neće izgoreti. Njoj sunce nije bilo potrebno; ona, sama, je bila sunce. Pravila je svoju energiju, svoj izvor svetlosti, svoju snagu. Čvrsto je stajala na svoje dve noge. On je znao da je ona, zapravo, jača nego što su oni bili. Ona je pokretala sebe, ali je vukla i njega. Valjda je zato bio uplašen od svojih osećanja prema njoj – samo jednom su Dedel i Ikar leteli preblizu suncu; drugi put nisu mogli. A ona je bila sunce, jače nego bilo koje koje je on video. Nije smeo da joj se približi previše, iako je ona bila tu. Ona je bila ta koja je uvek bila tu.
Ona ga je nosila. Nosila je njegovu telesinu na svojim izgrebanim, hrapavim dlanovima, krv je kapljala po travi, kapljala po njenim stopalima, natapala joj haljinu i mešala se sa njenim znojem i njegovim suzama. Gusta, masna krv se lepila za njen reči „Drži se, moraš izdržati!“ Nosila ga je, jedva je mogla, ali znala je šta radi. Znala je da nosi i njegov i svoj život te noći, i nikad se nije usudila da posustane. Godinama kasnije, ona ga i dalje nosi, njegova krv više ne lipti, ali njemu i dalje trebaju njene reči „Drži se, moraš izdržati!“ da bi on zapravo izdržao. Stoji na svoje dve izmišljene noge, ali zapravo stoji na njenim nogama. Ona ga drži.
Ne zna on mnogo o tome - možda i ne bi zaista izgoreo i buknuo u plamen kao i sve što je imao. Možda treba pokušati, ali šta on zapravo zna? Oni su samo deca bačena u ring osećanja odraslih da se igraju sa oštrim predmetima i opasnim ljudima. Mogu jedino da se dobaciju loptom, jer šta drugo znaju? I tako se igraju, dobacuju se loptama, dobacuju rečima, dobacuju opaskama, dobacuju pogledima. Sve je kao igra, ali je kao stvarno.
Ona ga je nosila i on ne zna šta bi trebalo da joj kaže. Reči zahvalnosti prosto nisu prave. I zato, on bira tišinu.
A ona... Ona samo, tu i tamo, kad sedi pored prozora, čekajući poznate figure da se pojave na horizontu i krenu ka njoj (a nikad nisu oni jer oni dolaze samo kad ih ona ne čeka) ispiše po koju reč. Spaljuje reči u plamen, simbolički, spajajući ih sa svim njihovim uspomenama.

„Eto, ne zaboravi me!
Ne zaboravi me na svom dugačkom putu, tokom avantura, kad te okruže ljudi i lica zabavnija od mog. Ne zaboravi me, ja te čekam. Tu sam, kad ti zatreba dom, kad ti zatreba prijatelj. Ne zaboravi me kad porasteš visok, kad ostvariš snove, kada mase budu slavile tvoje ime – jer znam da hoće. Verujem u tebe. Uvek sam verovala. Kad si umirao i krvario na mojim rukama, nikad nisam prestala. Ne zaboravi me kad odbiješ mleko za večeru, kad te zabole svi nervi u telu, ne zaboravi me ni kad spalim ovo pismo. Naučio si me da se spaljeno ne zaboravlja. To je samo stvar pored koje prolaziš na ovom veklikom putu.
A ja sam spremna za sledeću stanicu.“

Friday, February 22, 2013

ABC pisanja



Tema pisanja je svakako nešto čime bih htela da vratim svoj blog iz mrtvih! Dakle, šta je bolje nego sve sumirati u nešto jednostavno poput ABC! Ideja je "ukradena" (uz dozvolu!) od takozvane/nog J.E. Blackworth čije ideje, blog postove i pisanje generalno jako cenim. ABC sam jedino pretvorila u ABV da bi bilo prihvatljivo srpskom jeziku, a i jer mi ništa nije palo na pamet na slova Y i X. 

A je za autobus. Mesto gde se dešava magija razmišljanja. Kao i proces učenja i proces tuširanja, jako dobar za razmišljanje i dobijanje ideja. Hiljade priča je rođeno na mom putu od sat vremena do Zvezdare. 
B je za Blog. Mesto gde sam prvi put slala neke od svojih pisanija, gde sam jako dugo prosto baljezgala kad ništa drugo nije izašlo od pisanja. Takođe, mesto kome se vraćam kad mi se vratila i želja za pisanjem
V je za vino. Uprkos popularnom verovanju, kafa nije moje omiljeno piće pri kreativnom procesu - vino je. Nisam od onih koji najbolje pišu pijani, ali jedna čaša vina je sjajna za atnosferu.
G je za "Gemma Doyle trilogy", ali i "The Hunger Games", YA fiction koji sam relativno skoro čitala i koji mi je pokazao smernice pri pisanju u ovom žanru. Obe jako dobre trilogije, sa mnogim propustima kao i sav YA fiction, ali prosto moj guilty pleasure. Viktorijanske kick-ass čarobnice heroine ftw!
D je za Dead Poets Society, večitu inspiraciju kako života, tako i pisanja.
Đ je za Dorađivanje jer je ono jako, užasno, bitno pri pisanju, ali i jer ne znam šta bih drugo stvaila na Đ.
E je za Ejmi. Ejmi je jedan od mojih prvih (i omiljenih, he he) likova koji se najviše menjao pri procesu stvaranja, smišljanja, malodušnog odustajanja i dorađivanja moje knjige prvenca (nikad dorađene niti objavljenje, ali makar završene). Od slike i prilike mene, Ejmi je postala sve što ja nisam i ne želim da budem. Dosta sam vremena provela radeći na njenom liku, ali je smatram jako kompleksnom i poprilično kompletnom. A nadam se da na način na koji sam je degradirala ću uspeti i da je izgradim pri pisanju.
Ž je za žvrljanje. Piskaranje, crtkanje, pisanje lyrics-a omiljenih pesama, jednostavnih rečenica, dužih priča. Konstantno, uvek i svuda.
Z je za zavođenje. Omiljene scene za pisanje i jako bitne u pričama. Takođe, da se osvrnem i na jedan od mojih omiljenih citata, koji se nalazi i sa desne strane na ovoj stranici "Za nekoga ko nije naviknut na tu igru koraci zavođenja možda izgledaju smešni; ali nisu ništa smešniji od plesnih koraka. Igrači igraju, a njihova veština predstavlja njihovo zadovoljstvo. Sve je određeno, od početnog razmenjivanja pogleda do završnog spajanja. A obostrano pretvaranje oba učesnika je važan deo istančane igre..."
I je za istoriju, moju veliku ljubav i kontstantni izvor inspiracije, prepun boljih likova nego što bi iko ikad mogao da smisli! 
J je za jezik na kom pišem, jer od njega jako zavisi kako će šta izgledati i koju ću temu pisati. Postoje posebne teme za srpski, a posebne za engleski. Takođe, J je za jednostavnost. Less is more, lepota je u sitnicama.
K je za kratke priče, omiljeni vid pisanja i onaj u kome bih rekla da sam najbolja. Poezija mi je truba, od dužih stvari znam da odustanem ili da se u njima zagubim, kratke priče su savršene! Kate Bush je još jedno savršenstvo na K, inspiracija kako za pisanju, tako i za slobodu pri istoj.
L je za "Lullaby for a stormy night", pesmu Vienne Teng po kojoj sam napisala svoju prvu priču, koja je dobila nagradu, bila objavljena u Politikinom zabavniku i naterala me da počnem i nastavim sa pisanjem.
Lj je za ljude u prolazu. Gomila mojih likova je inspirisana ljudima na semaforu, gomila dijaloga na dijalozima iz autobusa, gomila slika na sitnim dešavanjima iz okoline.
M je za muziku, koja uvek mora biti upaljena kad pišem. M je za sve muzičare koji su me inspirisali svojim pesmama. Čak i kad nemam nikakve ideje za pisanje, uvek mogu da uzmem nečiju pesmu i napišem po njoj priču, opisujući je na svoj način.
N je za naučni rad i seminarski koji su mi omiljeni vid studiranja i kojima obožavam da manipulišem i dodajem umetničke detalje.
Nj je za „Njemu“, priču kojom sam raskrstila sa jednim dugačim, napornim i patetičnim periodom u svom pisanju, posle čega sam, manje ili više uspešno, nastavila da živim. 
O je za osećanja. Ne osećaš ono što si napisao? Neće ni čitalac - briši. Sve iz početka.
P je za porodicu jer ne treba da se mnogo mučim da smišljam komične situacije, uvek ima neka od onih koju smo zajedno priredili.
R je za rod i pol, teme sa kojima izuzetno volim da se igram pri pisanju. Volim da ženama dajem tradicionalno "muške" osobine i vice versa. Volim jake ženske likove. Volim pitanja roda, pola, seksualnosti. Takođe, volim da pišem u muškom licu. Komuniciram sa svojim animusom. Eksperimentišem.
S je za savete. Užasno bitni deo pri pisanju. Trudim se da slušam tuđe savete jer su par puta glavu spasili. (dobro, ne baš glavu, ali priču svakako!)
T je za tumblr i pre nego što počnete da se smeteje, taj sajt je zlatan! Upoznala sam ljude koji su me jako inspirisali, ljude koji daju super savete, našla genijalne članke o pisanju i dragocene savete za kako i šta.
Ć je za ćutanje i ćaskanje, oba jako važna pojma pri smišljanju i mozganju.
U je za ubistvo. Ne mislim ubistvo kao ubistvo svih pisaca boljih od mene, nego kao čestu temu u mom pisanju. Ups, kako se to desilo?
F je za fanfiction ili, skraćeno, fan fic. Da, i dalje ih pišem, i da, izuzetno pomažu. Dosta sam naučila "vežbajući" na fan ficovima jer se dobijaju instant gore spomenut saveti i reakcije, kako od beta čitača, tako i od publike. Takođe je sjajno kad uzmeš postojećeg lika i moraš da ga pišeš po zadatim granicama (jer OOC, odnosno "out of character", je OOQ, odnosno "out of question"), još je sjajnije uzeti i staviti ga/je u nove situacije i uz nove likove. 
H je za Hagane no Renkinjutsushi iliti "Fullmetal Alchemist ali sam F već iskoristila". Po mom mišljenju, Amestris je jedan od najbolje osmišljenih fantasy svetova - uklapanje istorije i fantastike sa blagom dozom nauke je dobra formula za uspeh. Hiromu Arakawa je zaslužila sva priznanja i za izgradnju likova koji su neverovatno trodimenzionalni i uverljivi! Za građenje dobrog sveta fantastika (i nešto lošijih likova), dobro je osvnuti se i na Hari Potera. H je još i za Hemingway Ernesta, ludog, pijanog i bilijantnog, koji je za sobom ostavio sjajne savete o pisanju.
C je za Cirkus, odnosno Poetski Cirkus, odnosno Kravatiste. Od kad sam se priključila svemu, prekinuta je moja pauza u pisanju od godinu i po dana. Cirkusu još mogu i da zahvalim na prilici da prvi put prezentujem nešto moje pred toliko publikom, kao i tome da sam se izlečila od treme.
Č je za čitanje. Jedna od najbitnijih stvari za psica je da bude načitan, da voli da čita i da uspešno "krade" fore (ne i ideje!) od onih mnogo uspešnijih i boljih!
je za ejmsa ojsa koji je napisaoe priče kakve sam ja oduvek htela da pišem! Iako sam neslavno odustala od "Uliksa", "Dablinci" su knjiga koju namerno žvaćem još od novembra, polako, sporo i detaljno,
Š je za Ševalije, Trejsi. Pre nego što čujem i jednu reč o ženskim piscima i chick flickovima, ta žena zna da piše i svako ko tvrdi suprotno je zaslužio zlobni pogled od mene. Trejsi me je i inspirisala da pišem i više od toga jer me je inspirisala da koristim istoriju u svoju korist. 

Thursday, March 10, 2011

Watching the painter painting...

U jednom trenu svog života sam počela da volim jutro.

Prva jutarnja kafa i onaj život pre jedanaest... ne, ne pre jedanaest, pre devet! Onda kad sam budna ja i jedva par ptica i kad se sunce presijava na prozorima zgrada preko puta.

I ne znam kako sam ikada mogla da živim bez ovoga sunca.

Držim prozor tvrdoglavo otvoren iako jeste još uvek hladno. Boje i svetlo, ptice i vaduh. Uskoro će izaći oni prvi cvetovi na drveću koji mirišu na proleće. Ili ipak proleće miriše na njih?

Noći su jedine tako dugačke i tamne. Iza sunca dolazi samo mrak i želja da spavam, spavam dugo i čvrsto dok me prvi zrak ne propudi. Nema svrha za buđenjem i nema smeha noću. Čak se i ulice lede noću.

Sunce je jarko narandžasto i spušta se iza Bežanije. Nebo je kajsijasto, preliveno svetlo zelenom i bojom lavande.

Više volim prirodnu nego ljude.

Sunday, February 27, 2011

SUNCE POSTOJI!

samo toliko.

Friday, February 25, 2011

Jednostavnost postojanja II


Prva pomisao danas kad sam videla svoju kožu posekavši kažiprst na žilet bila je

"Haha. Izgleda kao špaget."

Monday, January 24, 2011

somewhere in between


We went up
to the top of
the highest hill

And stopped.

Still...



it was just so beautiful
it was just so beautiful
it was just so beautiful
it was just so beautiful
it was just so beautiful
it was just so beautiful
it was just so beautiful

Saturday, January 22, 2011

Jednostavnost postojanja.


Danas sam usisala čarapu.


A onda sam je spasila.

Friday, January 21, 2011

Kul i urbano, samo kul i urbano.



Your in-depth results are:

Gregory House - 10
Eric Foreman - 7
Lisa Cuddy - 7
Robert Chase - 5
James Wilson - 4
Allison Cameron - 2


WTF, Foreman? -.-

Ona se (ne) budi.


Vruće je.
Tako mi je opako vruće da želim da izađem ovako bosa napolje ne sneg.
Ne znam šta je to, ali ja se znojim i otvoren mi je prozor kao da nije minus dva napolju.

Iz nekog razloga, sneg mi ne smeta. Štaviše volela bih da mogu u kaputu da izađem napolje i prosto ga gledam dok se spušta veče.

Vreme. Eto šta mi treba.
Samo malo više vremena da uživam. Osamnaest mi je, prerano je da se brinem za stvari kao budučnost, prerano da mi svaki dan bude popunjen, prerano da budem otpuljena i da ne osećam ništa. Prerano mi je da mi uživanje postane rutina, prerano da se umetnost pretvori u rad.
Poštovani veliki umovi, kako smete da kažete da je umetnost rad?

Rado bih izašla iz ovog otupelog, mračnog veka koji se nije ni malo pomerio od baroka i koji je tako olako sahranio sve boeme, ali, avaj, izašla bih sama.

A ja, sama, na snegu nemam šta da radim.

Wednesday, January 12, 2011

Prolaz.


Sve se menja, ali taj prolaz je uvek ostao isti.
Iz dana u dan, hiljadu ljudi, dve hiljade stopa ga utabaju, kao da žele da budu sigurni da se nikad neće promeniti.
Trudili su se neki da ga uletšaju i da ga učine dostojnim prestonice, ali slike se rastrgnu, zidovi iparaju, muzika nestane, a cigani vrate. Ne da se pozivu vremena, taj prolaz.
Prolazim kroz njega jako često. Ponekad svaki dan. Gledam oko sebe sa gnušanjem i razmipljam koliko želim da se promeni. Kao da je prolaz izvor svih moji mržnji prema onome što je iznad njega.
Razmišljam kako sam stranac koji prvi put spušta svoja stopala na zemlju ovoga grada i zamišljam koliko je odvratan taj prolaz onome koji ga prvi put vidi.
Da dođe za deset godina, prolaz bi bio isti.
I sve se menja! Reklame se prelepe, grafini šalju drugu agresivnu poruku, promeni se ponuda jeftinih stvari na kartonskim kutijama, ali prolaz je isti. Isto odvratan i isto gnusan.
Koliko god različitih ljudi tu prođe i koliko god se grad promeni i poboljša, on će ostati, truli i sivi, prepun ljudi koji žure, guraju te, smrde.

A onda izađem na površinu zemlje, iznad njega, tamo gde se protežu sive zgrade ovog grada, tamo gde smog postaje jači nego kiseonik, tamo gde su ljudi isto tako hladni, prljavi i gadni. I onda shvatim da nije to samo prolaz - prolaz možda svoju srž pokazuje i spolja. Ali grad, grad je takav isti samo što to krije. Pokušava da postane nešto, ali ljudi ga vraćaju nazad i nazad i on se nikad neće iskobeljati dok god ti ljudi ne urade nešto.

Možda da neko sredi prolaz, možda bi se stvari promenile iz korena.
 
design by http://www.simplyfabulousbloggertemplates.com/