Dobro jutro svi! Napolju je kišovito i hladno, ali ovde je fino i udobno. Wui!
Opet sam sanjala Budimpeštu. Užasno je iz prostog razloga što me podseća da sam zarovljena u Srbiji još bar mesec dana i da nema šanse da putujem, a dobro znate da je putovanje moj život. Posle pisanja, moja najveća strast! Obooožavam da putujem. Obožavam. Bilo gde.
Ovih dana sam mislila dosta o Bernardu i Elsi koji su bili moji host roditelji dok sam bila u Americi i jako mi nedostaju. Pisala sam im i Elsa me je opet pozvala da dođem u Minnesotu. Ah, to bi bilo divno. Iako ne bih nikad mogla da živim u Ameriki i iako sam u početku bila razočarana što su me stavili u Mineapolis, a ne u San Francisco, zapravo mi nedostaje. Čak i usrani Minneapolis i posbeno njegov twin-city St. Paul. St. Paul je prelep sa malim američkim kućicama i malim centrom gde imate nešto što se zove „Candy Land“ (to nije jedini razlog zašto mi nedostaje, nećete mi verovati)! I sve prodavnice CDova i muzeji… Ahhh. Čak mi nedostaje i onaj vikend kad smo posetili Viskonzin iako je grad u kom smo bili JAKO mali i JAKO tih. Ali izgleda kao iz onih filmova 50-ih, čak imaju i debelu konobaricu sa konjskim repom koja ti donese kafu i priča smešnim akcentom! Otprilike samo čekaš kad će Elvis da uđe!
Takođe je tamo bio najveći shopping mall u Americi gde su me naterali da ostanem 7 sati. Znate, ja mrzim kupovinu. Da, jako je čudno s obzirom da sam devojka, ali mrzim je. Tako da je 7 sati bilo mučenje za mene. Ali čak mi i to nedostaje – nedostaje mi zabavni park sa SunđerBob vožnjom gde sam upoznala nove ’drugarice’ (dve devojčice koje imaju oko 8 godina) i prodavnica Cdova gde nikad nisu čuli za Emilie Autumn (i dalje ne verujem.) i Barns and Noble gde sam kupila Pračetovu knjigu i sedela 3 sata pijući kafu.
Što me podseti – Starbucks! Obožavan Starbucks! Prodala bih dušu za kafu odatle! Ne znam zašto je ta kafa toliko posebna ali ima nešto tu i aaaah, dark cherry mocca!? Bilo kad bilo gde! Tamo sam skapirala da su mi omiljene kafe moccacino i latte.
Sad mi se pije kafa.
I kuća Bernarda i Else je neverovatna! Za dve nedelje koliko sam bila tamo nisam mogla da vidim svaki sitni detalj koji imaju! A ima ih MNOGO! Počev od skeletona mačke koga jaše Hari Poter figurica! Toliko knjiha i Hindu slon na ulazu i kamin i ona kuhinja… Aaaah, volela sam taj osećaj kad se probudim i napravim sebi obrok i jednostavno sedim tamo, pijem kafu i sok od narandže (koji mi takođe nedostaje) i gledam kroz prozor. Nekad bi se mačka popela na mašinu za filter kafu, obično Cica, ona zla. Buahaha, volela sam i nju, bila je čisto zlo! Kad bi došla do tebe da je maziš, nema okretanja natrag jer u suprotnom bićeš povređen. Jako. Verujte mi, ja bih to najbolje znala…
Moja ’soba’ ispod krova je bila podjednako neverovatna. Povelisu nas (Anu sa programa i mene) na treći sprat kuće koji je bio prazan, samo par dušeka pobacanih, i rekli su „Spavajte gde god želite, radite šta želite! Samo nemojte da šarate baš po zidovima.“ Tako da smo napravile naše osobene kutke kako god smo želele i moj je bio odmah ispod krova, onako iskivljenog. Bilo je divno kad je padala kiša, ali takođe i kad je sijalo sunce. Na radiu je stalno bila uključena neka džez stanica i kad se probudiš uz Ređinu Spektor ili Elu Fidzdžerald u Americi dok kiša pada tih iznat tvoje glave – ne možeš da budeš depresivan!
Mislim da imate sliku koliko mi sve nedostaje. To je mesec jednog od najboljih iskustava mog života i iako je program bio čisto sranje, zavolela sam Minnesotu na neki čudan način. Zavolela sam ljude. I mnogo mi nedostaju. Nadam se da ću se jednog dana vratiti tamo. Na isto mesto, ispod krova.
Slika by JA copyright madafaka. "Duga nad St. Paulom"
Iskreno s ljubavlju,
Anja/Lucy <3
0 comments:
Post a Comment