Danas sam opet plakala uz 3 Libras. Razlog nije ni bitan. Ne vama bar, ne celome internetu i imaginarnim ljudima koji čitaju. Bitna su osećanja. Pesma. Ta pesma uspe da me omekša nekako ponekad, iako nije tužna. Valjda je ja previše lično shvatam.
Zato volim muziku. Mogu da ispričam ceo život kroz nju.
Volela bih da 2010. sačekam uz čašu omiljenog vina, Maynarda i knjigu. Naravno, kako Maynard očigledno ima druge planove, moraću jednostavno da se zadovoljim slušajući A Perfect Circle, a ako budem u raspoloženju možda pustim Damiena Ricea ili Viennu Teng. Neku onako ubitačnu pesmu, tipa Cannonball ili Lullaby for a stormy night.
Neke stvari zaista nikad neću prerasti.
Shvatili ste možda da nemam ni želju ni nameru da odem negde, na žurku, pijančenje, doček, trg ili bilo šta što je usko povezano sa rečima socijalnost i veliko društvo. Uopstalom, ne vidim zašto bih slavila odlazak 2009. kada je bila izuzetno plodna godina (da, ja zaista želim tako da se izrazim) i ne želim da ode.
Ja želim da odem. A ne 2009.
I tako iz dana u dan sve smo bliži pometnji. Čak je i pao sneg. We'll call it Christmas when the adverts begin, što bi Damien rekao. Znajući mene, sasvim je moguće da završim na nekoj žurci. Ali sa ove tačke gledišta preskočiću to. Zato volim 2009. Naučila sam neke stvari o sebi.
For example, zimi nisam socijalna.
Toliko.
Da, i ja se iskreno nadam da ću prestati da pišem ovako depresivno. A do tad,
Iskreno,
vaša Nja.
0 comments:
Post a Comment